Minja Pješčić: Zamke lažnih prijatelja

Nedavno je od posljedica korone preminuo velikan naše lingvisitke Ivan Klajn (1937-2021). Napisao je niz knjiga o jeziku i pravopisu i dugo godina je bio redovni kolumnista jezičke rubrike nedeljnika NIN. Sjećam ga se još od srednjoškolskih dana kad bih ponekad, tu i tamo, čitala njegove zapise o jezičkim neudomicama i pravopisnim problemima. 

Vijest o njegovoj smrti me ponukala da naručim njegove knjige iz biblioteke i posvetim veću pažnju njegovom opusu. Jedan članak mi je posebno bio interesantan, možda zato što bih mogla da potvrdim navedene primjere iz sopstvenog iskustva i doprinesem sa još ponekim. 

Članak se zove “Nos je nos, ali vrag nije vrag” i bavi se sličnostima i razlikama između našeg i ruskog jezika, tačnije primjerima kako jezičke sličnosti, koliko god u mnogim slučajevima pomagale, u drugima uveliko odmažu. “Paradoksalno je, ali tačno, da upravo sličnost stranog jezika maternjem može biti prepreka za solidno ovladavanje njime.”, napisao je. 

Koliko je prostrano more tzv. lažnih prijatelja u ruskom jeziku, kako je Klajn odlično uočio, otkrivali smo i sami kad smo živjeli u Rusiji 90-tih godina. 

Već tada su kružile razne priče o dogodovštinama s učenjem ruskog jezika ‘u letu’, počevši od one najpoznatije: kad carinici pitaju na granici “Как ваша фамилия?” (Kako se prezivate?), a naši ljudi svi odreda odgovaraju “Хорошо”, misleći da ih pitaju o zdravlju članova porodice. Odmah po slijetanju na aerodrom putnik bi uočio je da je Moskva столица, odnosno prijestolnica (pa tako i vodka столичная znači – vodka iz prijestolnice). Sjećam se da mi je bilo neobično ići kod doktora, jer smo išli к врачу. Takođe je bio pomalo čudno – i strašno – što se za neprijatelja kaže враг. Neke riječi, kao живот – u značenju stomak – su me podsjetile na bajke koje smo čitali kao djeca. Baš ovaj primjer mi je razriješio najveću lingvističku misteriju djetinjstva (sjećate se rečenice: “I zmaj ga udari u život…”?).   

“Zamki i klopki ima na pretek”, pisao je dalje ovaj velikan malog jezika.  

Jedan turista se udvarao konobarici, pa joj rekao da je “вредная” i silno se začudio što je rasplakao, jer joj je zapravo rekao da je beskorisna, i štaviše, štetna. Jedan poznanik je na pitanje taksiste kako šest ljudi namjerava da uđe u njegov taksi, samouvjereno odgovorio “будем стесняться” – “Stidićemo se”, ubijeđen da mu govori ‘Stiskaćemo se’.  Tako je i moja mama, tražeći me jednom prilikom i obišavši po nekoliko puta sve prostorije u kojima sam mogla biti, naučila da ‘ушла’ zapravo znači – ‘otišla’ (za one radoznale da kažem da bi naše ‘ušla’ na ruskom bilo ‘вошла’). Posebno su smiješni primjeri sa riječju понос, što znači proljev – možete i sami da zamislite neki prigodan dijalog na tu temu (гордость je ponos).  

Brojni drugi  primjeri su navedeni u Klajnovom članku iz knjige koja, poput svakog drugog pravog blaga, može s vremenom tek da dobije patinu na koricama, ali da nikad ne izgubi na vrijednosti.  

Naravno, ne moramo ići čak do Rusije da nađemo zbunjujuće primjere.  

Jednom mi se moja drugarica Makedonka pohvalila da su ona i muž kupili novi automobil.  

“Golemo”, izjavila sam oduševljeno. 

“Nije golemo, malo je”, stigao me zaslužen odgovor. 

I stand corrected, štono vele naši stari. 

 

izvor: Ispeci pa reci, Ivan Klajn, Prometej Novi Sad 2007, str 163-166 (u kolekciju su uključeni članci objavljivani u NIN-u tokom godina i u NIN-ovoj zbirci “Stranputice smisla”, Beograd 2000.) 

Ovako je govorio Klajn (intrevju): https://cordmagazine.com/sr/zivotna-prica/ivan-klajn-jezik-je-njegovo-oruzje/ 

https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%98%D0%B2%D0%B0%D0%BD_%D0%9A%D0%BB%D0%B0%D1%98%D0%BD 

 

ReplyForward

 

About the Author

You may also like these