Rekli su o prevođenju: Charles Simic

Prevođenje je poput glume. Ako ja ne mogu da ubijedim samog sebe da pišem pjesmu koju prevodim, bilo kakvo estetsko divljenje za pisano djelo će biti uzaludno. Da bi se postiglo to poistovjećivanje i stremljenje ka nemogućem potrebna je sklonost ka imaginarnom. U uspješnom prevođenju se zaista ponekad postaje onaj Drugi. 

Dodatni je problem kad se prevodi sa malog jezika i nepoznate kulture na veću. Suština kulture se nije u potpunosti utjelotvorila u jeziku. Zbog složenog asocijativnog konteksta lakše je prevesti francusku lirsku nego neku srpsku srednjovjekovnu pjesmu. 

Moje prvo pravilo je da prevod bude što je moguće bukvalniji. U slučajevima kada nema gotovih izraza treba tražiti ekvivalent koji će prenijeti duh originala. Suština poezije je reći mnogo sa malo riječi. Uvriježeni izraz je jazbina plemenske zvjeri. On na sebi nosi mirise po kojima se međusobno prepoznaju. Tu se nalazimo u domenu skrivenih i neodređenih značenja koja ne odgovaraju nijednoj stvarnoj riječi na stranici. Poetičnost, u svom pravom smislu, je divljenje pred onim što se ne da prevesti. Poput djetinjstva, to je jezik koji ne možemo zamijeniti drugim jezikom. Velika lirska pjesma je vrlo blizu neprevodivosti. 

Jesu li ovi prevodi uticali na moje pješnistvo? Naravno da jesu. Čitajući ove pjesme izbliza, onako kao samo prevodilac zaljubljen u original to može, iskusio sam njihov pogled na svijet i umjetnost. Bez sumnje sam prepoznao jedan dio sebe u ovim pjesmama. Složeni duhovni prenos dešavao se svaki put kad bih se prihvatio prevođenja. Vraćao bih se svojim duhovnim korjenima sa engleskim riječima na usnama. Shvatio sam koliko sam još uvijek dio tog svijeta, i koliko to više nisam. Pomislio sam da bi trebalo da, u potrazi za samospoznajom, cijeli život provedem prevodeći svega nekoliko srpskih pjesama. 

Kažu da je svaki prevodilac poput čovjeka koji bi da širi Božju riječ. I ja sam glasonoša dobrih vijesti. U ovom groznom starom svijetu još ima pjesnika i lijepih pjesama koji čekaju da ih otkrijemo i s trajnim užitkom čitamo. 

Odlomak iz knjige “An Anthology of Serbian poetry: The Horse has six legs”, edited and translated by Charles Simic, Introduction to the Original Edition, Charles Simic, 1992 , str.18-19.

O Charlesu Simicu: američki pjesnik srpskog porijekla, rođen kao Dušan Simić u Beogradu 1938. godine. Emigrirao je u SAD sa petnaest godina. Dobitnik Pulicerove nagrade za poeziju 1990. za zbirku The World Doesn't End, i bio je u najužem krugu za Pulicerovu nagradu 1986. za zbirku Selected Poems, 1963-1983. i za Unending Blues 1987. Bio je petnaesti po redu Poet Laureate Consultant in Poetry to the Library of Congress 2007. godine.

Više o autoru: https://pescanik.net/author/charles-simic/https://www.facebook.com/charlessimicpoet/

Prevela i priredila: Minja Pješčić

About the Author

You may also like these