Poznati su prevoditelji koji su prevoditelji po vokaciji, ali među njihove redove tijekom povijesti ugurali su se i oni koji su prevodili iz drugih raznolikih pobuda koje se mogu svesti na nekoliko nazivnika: nužnost, potreba za golim preživljavanjem, stjecaj okolnosti, istraživanje neprevedenih djela radi proučavanja materije kojom su se bavili, prkos, prijateljstvo ili, jednostavno, ljubav prema jeziku (od koje se pak nije moralo živjeti). No prije svega, otkud uopće potreba za prevođenjem?
Brojne kulture, od istoka do zapada, u svojim temeljima imaju utkane priče o veličanstvenoj Babilonskoj kuli, metafori za ljudsku težnju za dosezanjem nebesa koju razgnjevljeni Bog ruši, zato što su se ta tako ujedinjena stvorenja drznula narušiti njegovo stanište. Stoga ljudima pomiješa jezike i od jednoga jedinoga nastade njih tko zna koliko. Ljudi se jednostavno više nisu mogli razumjeti, u doslovnom i prenesenom smislu. No tu zapreku i neprestanu opasnost sukoba koja proistječe iz nerazumijevanja polako premošćuju, ah, čime li drugim, nego upravo prevođenjem. Tako nastaje fenomen prevođenja, ljudska nužnost od davnina i umijeće kojim se u različitim razdobljima bave različiti ljudi, i to iz različitih pobuda.
Prinčevi iz Elefantine, otoka na Nilu, prvi su poznati prevoditelji koji su osigurali egipatskim faraonima misije u Nubiji i Sudanu. Budući da je Elefantina predstavljala prirodnu egipatsku granicu s Nubijom, nameće se zaključak da su vjerojatno bili dvojezični, ili pak mestici. Njihova su imena urezana na neke natpise: Harkhuf, Sabni i Mechu, s titulom glavnih tumača. Nakon toga će ih Egipćani, kako Herodot tvrdi, podijeliti u jednu od sedam društvenih klasa. Njihov je zaštitnik bog Tot koji ispred sebe drži papirus i tintu za pisanje, kao što će u Grčkoj biti Hermes, između ostalog i glasnik.
No Grci su priča za sebe jer su, zbog pomalo suludog osjećaja nadmoći nad svakim tko nije bio Grk, s prijezirom gledali na druge narode, jezike i, naravno, prevoditelje koje nisu ni trebali, jer nisu ništa ni prevodili. Oni su sami sebe smatrali prvima, odnosno kolijevkom civilizacije, a takvu smo predodžbu i mi naslijedili i na njoj počiva naš egocentrični sustav. Ostatak su svijeta, dakle, zvali barbarima, što u prijevodu znači: onaj tko ne zna ili ne govori grčki jezik. Ta je riječ sama po sebi onomatopejska jer upućuje na brbljanje, odnosno nedostatak čistoće pri izgovoru. Herodot je bio izuzetak jer ga je silno zanimao Istok. No on nije ni bio čistokrvni Grk, pa ni rođenjem. U svakoj se kulturi potom zaredom javlja motiv Babilonske kule, pa tako i u židovskoj. Sama se mogućnost prevođenja, uspostave jednakovrijednog kontakta s ljudima koje ne razumijemo, stoga počesto i prečesto smatra bogohuljenjem.
Takvim slijedom povijesnih okolnosti, prvi nam potpisani prijevod, imenom i prezimenom, stiže iz nešto ležernijeg Rima. Prvi europski prevoditelj čije je ime poznato bio je dakle oslobođeni grčki rob Lucije Livije Andronik koji je u III. st. pr. Kr. preveo Odiseju na latinski. No to je bio više prepjev negoli istinski prijevod, doduše ne baš tako slobodan kao što će to 25 stoljeća kasnije učiniti Džoni Štulić s Homerom u jednoj od svojih 14 knjiga objavljenih u Beogradu. Livije je ipak bio skromniji, bez dodataka ubojitog stilskog oruđa kao što je Džonijeva nezaobilazna i svjesna parodija kojom i započinje svoj prepjev koji je nazvao Božanska Ilijada via Homer:
Evo, kunem ti se, zacviliš li još jedared;
a ja te čujem, nek’ Odiseju s ramena odleti glava,
ne zvao se ja Telemahov ćaća ne ulovim li te i skinem
do gola, čak i tê prnje što ti nesriću pokrivaju…
Ali svejedno, ostalo je zapisano da i Liviju Androniku nedostaje upravo stilske nadarenosti i elegancije. No nije tužni Livije bio svojevoljni prevoditelj, taj mu je posao bio nametnut, i to u zamjenu za slobodu. Dakle, prvi poznati europski prevoditelj bio je glumac po vokaciji, a i redatelj i književnik, jer je pisao i na scenu postavljao predstave. No svojim je prevođenjem u Rim ipak uveo velike novine: ep, tragediju i komediju, u kakvom god obliku, te tako oslobodio put nadahnuća i rimskim književnicima.
Prvi spomen na postojanje prevoditelja u Bibliji nalazimo u prizoru kada Josip, koga su ljubomorna braća prodali Izmaelcima (čitaj: u Egipat), u prvom susretu s njima glumi da ne shvaća što govore.
Nisu znali da ih Josip razumije, jer su s njim razgovarali preko tumača. (Post 42, 23)
Isus nije ništa napisao, ali pisao je po zemlji kada je spriječio kamenovanje Marije Magdalene i bilo je jasno da je poliglot čiji je materinski jezik bio aramejski. No bilo je potrebno angažirati prevoditelja kako bi se urezao natpis na Isusovu križu: “Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki.” (Iv 19, 20)
Daljnja je povijest prevođenja više-manje poznata, od srednjovjekovlja gdje je latinski kolao kao lingua franca, kao danas „naš“ engleski, i na kojem su nastali pokušaji prijevoda ne samo velikih djela s Istoka nego i razumijevanja jezika svih mogućih „barbarskih“ naroda. Tu se pojavljuje Jeronim Stridonski ili sv. Jeronim (IV.-V.) kao zaštitnik prevoditelja, prvi poznati osviješteni prevoditelj i začetnik suvremenog prevoditeljskog promišljanja kojem je sinulo da zapiše: Ja ne prevodim riječi, nego misli!
Herman Dalmatinac iz XII. st., znanstvenik i filozof, putovao je na Bliski istok i s prijateljem Robertom iz Kettona usput prevodio sa svih tada egzotičnijih jezika, usput i dijelove Kurana.
Tu je i Rastko Nemanjić iz XIII. st., poznatiji kao sveti Sava, odnosno utemeljitelj Srpske pravoslavne crkve i vizionar prosvjetiteljstva. Plodovi njegova bogatog duhovnog života teško se mogu ukratko sažeti. Život je želio završiti lutajući nekom stranom zemljom. Proputovao je Palestinu, Siriju, Perziju, Babilon, Egipat i Anatoliju. Koliko je jezika savladao i koliko je toga preveo? Ne može se sa sigurnošću tvrditi, ali zacijelo poprilično.
Potreba za prevođenjem javlja se u srednjem vijeku i na određenim mjestima kao što su francuski kraljevski dvorovi, radi širenja (propagande) kulturnog nasljeđa puku u XIV. st. Laici su morali s latinskoga preuređivati tekstove koje su ispisivali pisari u skladu s prilikama i potrebama, tako da opet nailazimo na prepjeve kao oblik prijevoda. Njihovim je prevođenjem nastajao novi diskurs i potka za razvoj pučke kulture, prisvajanje gradiva na razumljiv način, s odmakom od kanonskih normi. Primjer te evolucije prva je ženska književnica i prevoditeljica Kristina iz Pizana koja je za života ispratila tri Karla. Prevoditelji Karla V., velikog ljubitelja književnosti, uživali su dvorski ugled. Njihove prijevode odlikuje legitimnost i prepoznatljivost, uz obvezne dugačke opaske o nemogućnosti poklapanja dvaju jezika i teškoćama u prijevodu latinskog na francuski, što je bio taktički potez ne bi li se ulilo još više strahopoštovanja prema autoritetima. Jedan od tih dvorskih pisara-prevoditelja bio je Raoul de Presles koji je, između ostalog, preveo Grad Božji sv. Augustina. Prevoditelji su se dakle služili doskočicama ne bi li prikazali silnu važnost svojih zahvata, ali Kristina se služi jednostavnijim trikom: kompilira na temelju prijevoda domišljajući se i spajajući praznine, odnosno neprevedene dijelove na kreativan način, što joj je u općeprihvaćenom stilu imitatorske književnosti srednjeg vijeka itekako uspijevalo.
Svestrana renesansa poduže će trajati u umovima svjetskih erudita (sve do XX. stoljeća, usudila bih se reći) koji su se uglavnom, između svega ostalog što su radili, bavili naravno i prevođenjem. Tko god je sjedio i pisao te ostavio značajniji trag u svijetu, taj je i prevodio. Tako Marin Držić u svom XVI. stoljeću stupa kao komornik u službu austrijskog pustolova, grofa Christopha Rogendorfa kojem je usmeni prevoditelj na putu za Carigrad. Stoljeće poslije nailazimo na još jednu usmenu, diplomatski raspoloženu prevoditeljicu po imenu Ana Katarina Zrinska, ženu Petra IV. Zrinskog. Zbog znanja više stranih jezika (navodno je govorila: njemački, hrvatski, talijanski, mađarski i latinski) bila je pregovaračica s Mletačkom Republikom, francuskim veleposlanstvom u Beču i predstavnicima poljskoga dvora. Tu je i hrvatski Leibniz, Ruđer Bošković, matematičar, fizičar, astronom, pjesnik i, dakako, prevoditelj.
Ovdje ćemo radi skučenosti prostora i vremena preskočiti par stoljeća svih poznatih i nepoznatih obrazaca prevođenja iz različitih pobuda, te nasumično spomenuti nekoliko usputnih primjera.
Na jednom sam, doduše neprovjerenom mjestu pročitala da je Martinu Heideggeru trebalo dva dana da prevede dvije Aristotelove rečenice. U fazi zaokupljenosti antikom, težio je prevoditi „grčkije“ od grčkog u kojem je nalazio nesrazmjer između riječi i onoga što se njome iskazivalo, što je krajnost i zamka u koju prevoditelj uistinu može upasti (da ga ne pravdamo njegovim blistavim umom i filozofskim stremljenjima). Tu će potrebu za pronicanjem smisla pojedinih riječi poslije preusmjeriti na kineski, kada je Kinezima na licu mjesta pojašnjavao značenje nekih njihovih pojmova.
Tin Ujević poznat je kao prevoditelj, ali njegovi su motivi bili puno prozaičniji, oni egzistencijalne naravi, što je možda i najmučnija datost u ovom poslu. Prevodio je iz nasušne potrebe za preživljavanjem, ali pjesnike koji su ostavili značajan trag u njegovoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud, É. Verhaeren, W. Whitman), Talijane i Kineze, a okušao se i u nekoliko proznih, i to pozamašnih prijevoda (M. Proust, J. Conrad, F. Schlegel).
Postoji još jedan kuriozitet među pobudama za prevođenjem: zaigranost, odnosno dob. Jorge Luis Borges sa samo je devet godina preveo „Sretnog kraljevića“ Oscara Wildea na španjolski jezik za jedne argentinske novine.
Ivan Goran Kovačić bio je jedan od plodnijih prevoditelja engleske, francuske, talijanske, njemačke, ruske, češke i slovenske lirike u međuratnom razdoblju. Je li sve te jezike uistinu poznavao? Nije sasvim isključeno, ali po logici stvari, malo vjerojatno bez mukotrpnog proučavanja teksta na licu mjesta, što je još jedna odlika prevoditelja koji su u stanju prevoditi i s jezika koji naizgled površno poznaju, ali su itekako nadareni osjećajem za jezičnost.
Još jedan pjesnik, Gustav Krklec, bio je prvi predsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca (a ne pjesnika). Musa Ćazim Ćatić prevodio je s turskoga brojne studije i knjige, među kojima je i kontroverzni, zanimljivi i rijetko spominjani pisac Halil Halid.
I na kraju jedna zgoda: među prevoditelje se ubraja i Nikola Tesla. Prvi je koji je preveo Jovana Jovanovića Zmaja na engleski jezik. Tako je čika Jova, uz Vuka Karadžića, postao jedini Srbin čija su se djela mogla čitati u SAD-u još u XIX. st. Kada je dakle Tesla u mlađim danima jedini put posjetio Beograd, među ostalim je obožavateljima pred njega istupio i Jovan Jovanović koji mu je napisao pjesmu za doček, a koja započinje sljedećim riječima:
Ne znam šta je, jel’ suština
Il’ to čini samo mis’o
Čim smo čuli dolaziš nam,
Odmah si nas elektris’o
Tu je još jedna kratka pjesma, napisana nakon početka neobičnog prijateljstva:
Priroda i njeni zakoni
Sve beše mrkli mrak;
Nek bude Tesla! – reče Bog
I blesnu svetlosni zrak.
Kako zvuči Teslin prijevod Zmajevih stihova na engleski, ne znam, ali vjerujem da je veliki um itekako znao kako to spretno uobličiti.
Dakle, premda im je babilonska tvorevina okrutno razrušena, domislili su se ljudi kako ponovno pokušati s ujedinjenjem: jedino i samo putem prevođenja koje postaje nova kula za dosezanje krajnjih visina humanističkih vrijednosti. Sretan vam Međunarodni dan prevoditelja!
Ilustracije: M.P.
