Oni koji su imali priliku da se školuju osamdesetih možda se prisjete par lekcija o slovenačkom jeziku. Evo, recimo, ja se sjećam koliko se razred orio od pjesme Moj očka ima končka dva, oba sta lepa šimelna… Jedan od nezaboravnih nauka u mom slučaju je bio iz lingvističke sekcije gdje smo učili da u slovenačkom još uvijek postoji nešto što se zove dvojina ili dual, odnosno gramatički oblik u imenicama, pridjevima, brojevima i glagolima specifičan za dvije osobe.
U spomenutoj pjesmi, to bi bio primjer glagola biti u sadašnjem vremenu – sta koji se javlja u ’oba sta’ (inače bi za množinu bilo’so’, u prevodu ’su’).
Mnogo godina kasnije (čitaj: nedavno), pretraživala sam stare tekstove srednjovjekovne Bosne i Huma, u transkripciji Maka Dizdara. Na moje iznenađenje, brojni su primjeri tog oblika –sta, zakukuljeni među mnogim drugim, modernom uhu isto tako neobičnim, riječima starih natpisa.
Primjeri u prošlom vremenu:
DASVA – 1. lice dvojine glagola DATI:
*str. 71, Stjepan Kotromanić i brat Vladislav, oko 1322.
*str. 74, Stjepan Kotromanić i brat Vladislav, oko 1323.
POSTAVISTA – 3. lice dvojine glagola POSTAVITI:
*str. 117, pisao Vukašin dijak, XIV – XV v.
BISTA – 3. lice dvojine glagola BITI:
*str. 190, krstjanin Hval, 1404.
BISTA; UMRIJESTA – 3. lice dvojine glagola BITI, UMRIJETI
*str 282., zapis dvorjanina Radosava Pavlovića iz avgusta 1467.
Nakon nekog vremena zadubljenog čitanja sinulo mi je nešto što bi trebalo biti očevidno – jer što idemo dalje u prošlost, to se otkriva više sličnosti sa ostalim slovenskim jezicima – da se i u našim krajevima koristila glagolska dvojina. Jezički gledano, i ne tako davno, prije svega nekoliko vijekova koji se mogu izbrojati na prste jedne ruke.
Da se jezik stalno mijenja, to znaju i ptice na grani. I sami osjetimo kako vrijeme neumoljivo melje sve oko nas, riječi i izraze i druge jezičke oblike koji imaju prednost u jedno doba u odnosu na drugo. Tako su u nekom momentu nevidljive sile što pokreću svijet odlučile da je glagolska dvojina, taj neobični, rijetki gramatički oblik, nekad tako živ u govoru naših predaka, postao suvišan u našem jeziku (iako ne u slovenačkom!). Nestao je, samljeven u raljama jezičkog i drugog napretka, ispavši iz našeg vidokruga i kolektivnog sjećanja.
A za kraj nam je preostalo tek da zabilježimo, pomalo sjetno i zamišljeno, a u slavu stare dvojine: Napista Minja i ruka joj, a postavi na blog Mirela, obije zovom prevoditeljice.
*Dizdar, Mak (1969): Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo
