Razgovor o iskušenjima i nadi, svijetu prevođenja i pisanja, empatiji i društvenoj osviještenosti, te inspiraciji i optimizmu, sa mostarskom prevoditeljicom i spisateljicom Davorkom Jurčević-Čerkez.
Sa Davorkom Jurčević-Čerkez, dugogodišnjom sudskom i književnom prevoditeljicom s francuskog jezika i su-osnivačicom i prvom predsjednicom Udruženja sudskih tumača, prevodilaca i lingvista Glosar Mostar, razgovarali smo povodom njene prve zbirke priča Kolateralni slučaj. Radi se o sedam priča ili „slučajeva“ čiji se likovi i događaji međusobno ispepliću u roman: Hercegovački slučaj, Emigrantski slučaj, Klinički slučaj, Radnički slučaj, Beskućnički slučaj, Dječji slučaj i Neradnički slučaj.
Zbirka je Davorkino prvo prozno djelo, objavljeno uz podršku Fondacije za izdavaštvo Sarajevo u izdanju izdavačke kuće „Planjax“ iz Tešnja. Može se pronaći u bibliotekama u FBiH-u, te knjižarama Connectum Sarajevo, Sarajevo publishing Sarajevo, i online na https://www.knjiga.ba i https://eknjigaplanjax.com.
Kao književni prevodilac koji ima iza sebe prevode i klasika, i novijih autora, odavno si u svijetu književnosti. A od kada si u svijetu pisanja?
Od djetinjstva. Prvu sam knjigu pjesama objavila sa 16 godina i zvala se Rebeccin trag. Druga je trebala izaći ‘92., ali naravno nije. Pisala sam uvijek samo i isključivo poeziju, da bih prije 15-ak godina počela pisati prozu. Ali računalni mi se sustav srušio i nisam mogla povratiti tu izgubljenu prozu koju sam bila napisala.
Kako je onda i kada nastao Kolateralni slučaj?
Prije par godina i sasvim slučajno – ako slučajnost postoji – u stanci između dva prijevoda, kada sam jedno jutro automatski uključila svoj laptop i shvatila da zapravo nemam što raditi. Dakle, otvorila sam Word i jednostavno počela pisati. U početku nisam imala razrađen koncept niti plan što će s tim „spisom“ biti, ali znam da su mi u glavi titrale riječi kao što su korupcija i diskriminacija. To je možda bilo izazvano činjenicom da sam malo prije toga pisala žalbu nekom drugom – taj put ne sebi – za neki natječaj za posao za koji je naravno unaprijed bio poznat kandidat kojeg će zaposliti. Na žalbu ni taj put nije odgovoreno, a isječci iz tri takve sastavni su dokumentarni dio Neradničkog slučaja.
Knjigu sam posvetila svom ocu koji je preminuo prije 15 godina, a na čiju se odsutnost nikad nisam priviknula. Bio je sasvim poseban, jedini takav kojeg sam poznavala, jednak prema svima, što je izazivalo dojam hladnokrvne odmjerenosti prema ’kraljevima’ i nepatvorenog milosrđa prema ’prosjacima’.
Ko su ti ’prosjaci’ ili ’slučajevi’ našeg doba koje spominješ?
Radi se o fenomenima koji nemaju svoju vremensku odrednicu, jer su stari koliko i čovjek: marginalizacija, odbačenost, predrasude, korupcija, diskriminacija, prisilna integracija i asimilacija, manipulacija onim slabijim u određenom trenutku itd. Dakle, sve one riječi kojima obiluju razne povelje o zaštiti ljudskih prava koje svi ljudi nikad neće biti u stanju usvojiti niti se tim riječima produktivno usprotiviti, a samim time ni ljudsko društvo kao zajednica.
Ako su slučajevi kolateralni, da li su i beznadežni?
Opisani slučajevi nisu beznadni, dapače. Istina je da su u jednom času života zauzeli svoja mjesta silom prilika koje je kreiralo jedno izobličeno društvo na čiju smo se logiku priviknuli i u svojoj pasivnosti izvježbali do te mjere da ga kao takva ni ne zapažamo. To je ono što mi je najfascinantije u našem pristupu stvarnosti koja nas okružuje. No postavljeni čak i u takve uvjete koje su nametnuli oni koji žive u uvjerenju da u hijerarhiji koju su osmislili zauzimaju višu poziciju od onih niže rangiranih, ti ’slučajevi’ imaju moralnu povlasticu proživljavanja životnih kušnji koje ih duboko humaniziraju i zbog čega su one koje su ih gurnuli do njihovih rubova u stanju na koncu nadmoćno promatrati, i to čak sa suosjećanjem. Dakle, dolazi do obrnute hijerarhijske postavke koja je zapravo ispravna kad bi bila provediva i to bi bilo istaknuto u nekom nenapisanom kraju knjige kao cjeline.
… a ako su kolateralni, zašto nisu žrtve?
Kanila sam se poigrati uvjerenošću u tezu da ništa u životu nije slučajno, kao i naglašavanjem jednakosti tih slučajeva koji su otežali od svoje kolateralne vrijednosti u smislu spašavanja života kada vitalni, središnji organi – odnosno oni koje kao takve percipiramo – zakažu. Dakle, zabluda je da je ta kolateralna pozicija u društvu manje vrijedna, što je još jedna predrasuda zbog koje je pogrešno i teško sagledavamo. Taj sam pridjev dodala u želji da izbjegnem poznate sintagme kao što je primjerice marginalni slučaj, a time ga u svojoj sklonosti poigravanju novim značenjima i riječima odvojila od njegove ‘privrženosti’ žrtvi ili šteti. Ne radi se o svođenju tih priča-slučajeva na nešto što je usput pogođeno nekom višom silom jer je bilo koje mjesto na kojem zamišljamo da smo pozicionirani u društvu istovjetno i uskoj korelaciji jedno s drugim. Stoga knjiga i započinje kratkim odlomkom iz Kraljevića i prosjaka koji mijenjaju svoje zadane uloge, a slučajevi su diskretno povezani „slučajnim“ susretima likova. Na prvi pogled, svaka se priča može čitati izolirano, ali to nije tako, jer svoje konačno značenje poprima tek u cjelini s ostalih šest.
Tvoj lik je istovremeno učesnik i rafinirani posmatrač. Stalo ti je do svakog ’slučaja’, i sve ih pomno pratiš i doživljavaš. Da li su tvoje priče samo hronika ili pozivaju na nešto drugo?
Rekla bih da u pisanju uvijek postoji viša nakana, premda je ja nisam svjesno osmišljavala. Povezanošću likova kroz priče htjela sam istaknuti dublji i viši smisao njihova postojanja i slučajeva koji nisu slučajni. Time se oslikava i ono famozno svjetlo na kraju tunela koje ih zabljeskuje, što se treba iščitati kroz dinamiku povezanosti likova i događaja. Da, priče pozivaju na empatiju i osviještenost u smislu činjenice da smo svi na neki način ili u nekom trenutku slučajevi, što često nismo u stanju spoznati.
Vladaš posebnim stilom koji obiluje bogatim jezikom, maštovitim jezičkim izrazima. Kao pisac, barataš riječima smjelo, samouvjereno i zrelo. Čitalac ne ostaje ravnodušan, naprotiv, nakon čitanja osjeća se bogatijim za jedno novo čitalačko iskustvo. Kako se razvio takav stil pisanja kod tebe?
Možda sam upravo kroz prevoditeljsko iskustvo stekla određeni stil pisanja, iako to nije previše održiv argument jer sam najviše prevodila literaturu duhovne tematike (za izdavačku kuću Les Editions Sakramento, prim.a.). Kako je ovo prva proza koju sam napisala, i to ad hoc (osim onog jednog eksperimentiranja koje je završilo u utrobi urušenog računalnog sustava), radije bih rekla da je taj stil valjda oduvijek bio tu. Veliki mi je kompliment, u svakom slučaju, čuti da sam nekoga mogla obogatiti za novo čitateljsko iskustvo, jer je i meni osobno to temeljna svrha čitanja.
Koja ti je najdraža od sedam priča i zašto?
Teško je odgovoriti na to pitanje. Ne bih uspoređivala s nemogućnošću izbora najdražeg djeteta, ali možda kućnog ljubimca. Po završetku pisanja najviše sam možda bila naklonjena Kliničkom slučaju jer sam ga napisala najbrže i najtečnije, bez ikakva promišljanja, da bi mi poslije, kad bih pomislila na knjigu, u glavi iskrsnuli drugi slučajevi kao što je primjerice onaj Emigrantski ili Radnički.
Ti si dugogodišnja prevoditeljica, a sad i spisateljica. Koliko je lako, ili teško, jednom previodiocu napraviti taj korak od razmišljanja o tuđim mislima ili prevođenja istih ka zapisivanju svojih?
Proces prevođenja bih svakako usporedila s procesom pisanja proze. Postupala sam jednako i začudilo me koliko su slični.
U slučaju prevođenja, isti tekst neće jednako prevesti dva prevoditelja. Primjerice, prva knjiga koju sam prevela bila je 20 000 milja pod morem nakon što valjda 50 godina nije bila prevođena na hrvatski jezik. Tek nakon što sam dovršila prijevod, pronašla sam „stari“ prijevod koji je naravno bio izvrstan, ali me zaprepastilo koliko se razlikuje od moga. Druga je stavka kvaliteta prijevoda koja je jedan od razloga zašto su neki strani autori omiljeniji u jednoj zemlji nego u drugoj, a najveći kompliment koji prevoditelj može dobiti je onaj da je njegov prijevod bolji od izvornika, što mi se jedanput i dogodilo.
Dakle, radi se o realizaciji svega onoga čime nam onaj prostor oko mozga i sam mozak vrvi kroz složene misaone i jezične kanale te njihovom konačnom prikazivanju u materijalnom jezičnom sustavu, odnosno u ovom slučaju napisanim riječima koje će čitatelju biti dostupne. Svakako ima još prostora za pomniju analizu te teze.
Možemo li reći da se Davorka konačno ponovo vratila pisanju i da je Kolateralni slučaj ’tek prva Davorkina knjiga nakon dužeg vremena’? Da li pišeš još nešto, radiš na novom projektu? Šta je dalje u planu?
Jako me je veselilo i opuštalo pisanje ove proze. Ta je radost valjda popratna pojava svakog stvaralaštva. Voljela bih sjediti i pisati i ne raditi ništa drugo, ali surova se stvarnost uvijek uplete u želje i planove. Bilo bi prostora i za nastavak ove knjige o slučajevima, jer ih je previše koje tek usput primjećujemo i olako shvaćamo. A imam i dvije napisane knjige poezije koje dosad nisam uspjela objaviti. No ovaj su put barem spremljene na sigurno mjesto.
Šta trenutno čitaš?
Gospodin Ibrahim i cvjetovi Kur’ana Érica-Emmanuela Schmitta u prijevodu naše kolegice Azre Pita Parente. Za njega sam se zainteresirala nakon što sam na TV-u gledala njegovu istoimenu monodramu.
Najdraži citat ili moto?
Riječi su kušnja čovjeka.
Da li je Davorka Jurčević-Čerkez optimista?
Uvijek i zauvijek, koliko god ponekad možda pesimistično zvučala, što je samo obrambeni mehanizam i nedostatak talenta za glumu, rekla bih.
Razgovor sa Davorkom vodila Minja Pješčić
